Povijest i znamenitosti Vodica

Crkva Sv. Križa, prva crkva u Vodicama

Rekli smo već, prvi dokument spominje naziv Vodice 1402. godine, no pod tim se nazivom ne govori o mjestu na obali koje danas znamo, već o širem području, čitavom nizu sela i zaselaka raštrkanih po vodičkom polju.

Iste godine, na prostoru današnjih Vodica, na poluotoku Punta, nedaleko mora počinje gradnja crkvice Sv. Križa, oko koje će biti groblje. Je li u to vrijeme već postojala koja kuća na obali možemo samo nagađati, no tada svakako počinje nastajati današnji grad uz uvalu Vrulje, koji još mnogo godina neće prerasti neka sela u zaleđu, niti veličinom, niti važnošću.

Crkva Sv. Križa mala je i jednostavna jednobrodna crkva sa zvonikom na preslicu, građena ruralnim gotičkim stilom. Njena je gradnja dovršena 1421. godine i bila je prva župna crkva u Vodicama.

U njoj je osobito zanimljiva romaničko-gotička škropionica na stupu, jedina takva u ovom dijelu Dalmacije. Danas se bogoslužje u crkvici Sv. Križa održava tek povremeno, a tijekom ljetnih mjeseci u njoj je galerija modernih slika.

Čorićev turanj kroz priču o osmanlijskoj prijetnji

Nakon crkve Sv. Križa najstarija sačuvana građevina u Vodicama i vjerojatno najzanimljivija znamenitost Vodica je Čorićev turanj (poznat i pod imenima Čorićev toranj i Čorić kula). Pouzdanih podataka o vremenu njegove gradnje nema. Netko ga smješta u prvu polovicu 15. stoljeća, netko u sredinu 17. stoljeća.

Na temelju nekoliko pokazatelja čini nam se kako je stvarno vrijeme gradnje negdje između, točnije u 30-tim godinama 16. stoljeća. Naime, jedan se klesar s Hvara 1533. godine ugovorom obvezao izgraditi plemiću de Saracenisu kuću od klesanog kamena u Vodicama. Čorićev turanj zaista je izgrađen od kvalitetnog bračkog klesanog kamena, a u prilog ovoj teoriji mogli bi govoriti i inicijali H.S. (Hieronymus de Saracenis ?) na grbu ugrađenom u Čorićev turanj.

U to doba Turci već stotinjak godina prijete ovom kraju, no tek pljačkaškim pohodima, u kojima odvode ljude u ropstvo i otimaju stoku. U jednom takvom pohodu poharat će Srimu još 1432. godine. Selo Srima, valja reći, tada se nije nalazilo gdje se nalazi danas, već u unutrašnjosti, nedaleko Zatona.

Sve do Ciparskog rata i 1570. godine cijeli prostor oko Vodica, kao i sva sela koja su se tu nalazila bila su još pod mletačkom vlašću. Vodice su još u 15. stoljeću utvrđene zidinama. Kako 1571. godine Turci osvajaju veći dio vodičkog zaleđa, dolaze nadomak Vodica, te se tu zadržavaju, gradski se bedemi pojačavaju i nadograđuju. U to su vrijeme Vodice okružne zidinama pojačanim s tri kule.

Zbog tih okolnosti Čorićev turanj vrlo je specifična građevina, građena kao ljetnikovac, ali i obrambena kula, koja je trebala poslužiti zaštiti kako svojih vlasnika, tako i stanovništva Vodica.

Iako danas u središtu Vodica, postoje teorije koje kažu da je u vrijeme svog nastanka Čorićev turanj bio većim dijelom ili u cijelosti okružen morem, no to će eventualno dokazati tek neka buduća arheološka istraživanja.

Čorićev turanj kroz povijest će mijenjati vlasnike i biti nadograđivan. U 17. stoljeću njegovi su vlasnici plemićka obitelj Fondra, koji će ga nadograditi, prilagoditi za stanovanje i dodatno utvrditi.

Umalo je Čorićev turanj morao dokazati svoje obrambene sposobnosti u vrijeme Kandijskog rata, 1646. godine. Turci su osvojili cijeli vodički kraj, ostale su samo Vodice, a tada je došao red i na njih. Branitelji Vodica bili su na izmaku snaga, a Turci pred ulaskom u grad, kada je u vodičku luku uplovio trgovački brod iz Zadra. Bila su to nesigurna vremena za plovidbu, svakakvi su gusari harali morima, pa su i trgovački brodovi bili naoružani topovima. Vidjevši što se događa, Zadrani su zasuli Turke topovskim kuglama, te bili jezičak na vagi koji je presudio ishod ove bitke. Prema nekim izvorima, u ovom je napadu poginulo 2000 Turaka, pola od ukupnog broja napadača, a dvostruko više od ukupnog broja stanovnika tadašnjih Vodica.

Opasnost je za Vodice prošla tek na kraju Morejskog rata, 1699. godine, kada Turci napuštaju gotovo cijelu Dalmaciju (izuzetak je jedino Imotski). U 18. stoljeću uz Čorićev turanj podignuto je ograđeno dvorište. Gradske zidine i kule izgubile su soju svrhu, te su s vremenom srušene – smetale su širenju Vodica do kojeg tada dolazi, a dobro su poslužile i kao građevinski materijal pri gradnji novih kuća. Tako Čurićev turanj ostaje jedina fortifikacija i svjedok tog opasnog i teškog vremena u Vodicama.

Danas je Čurićev turanj u lošem stanju i potrebna mu je sanacija. Grad Vodice želio bi u njemu otvoriti muzej, no problem predstavlja pitanje vlasništva. Nadamo se da će se problemi riješiti na zadovoljstvo svih, a posjetitelji Vodica uskoro dobiti priliku obići muzej u ovoj izuzetnoj građevini.

Župna crkva Našašća sv. Križa

Crkvica Sv. Križa na Punti brzo je postala premala za Vodice, osobito kada su stanovnici okolnih sela počeli doseljavati u Vodice bježeći pred Turcima. Godine 1518. u središtu Vodica počinje gradnja crkve Velike Gospe. Zvali su je Vodičani u vrijeme početka gradnje crkvom Gospe od sniga (snijega), no kasnije je ime, čini se, promijenjeno. I ona će ubrzo postati pretijesna, no dok opasnost ne prođe, nova se ne može graditi.

Današnja župna crkva Našašća sv. Križa sagrađena je na mjestu crkve Velike Gospe, a gradnja je trajala od 1746. do 1749. godine. Neki dijelovi stare crkve, primjerice kapela glavnog oltara, uklopljeni su u novu. Crkvu je gradio šibenski barokni graditelj Ivan Skoko i ona predstavlja jedno od značajnijih ostvarenja iz razdoblja baroka na području Dalmacije.

Izvana ovu veliku crkvu krasi barokni portal na pročelju iznad kojeg je lijepa rozeta, te ovalni barokni prozori na pobočnim zidovima. Unutra valja istaknuti lijep barokni oltar Svetog Križa, te dvije izuzetno vrijedne pale na oltarima Srca Isusova i Svete Obitelji, nastale sredinom 19. stoljeća, koje je izradio slavni talijanski majstor Eugenio Moretti Varese.

Njen je zvonik od 1752. do 1772. godine gradio poznati dubrovački majstor Vicko Macanović. Vodičani, međutim, nisu bili prezadovoljni njegovim djelom. Vjerojatno vođeni tim saznanjem, i danas će neki umanjivati arhitektonsku vrijednost ovog zvonika. Nećemo se s njima složiti.

Bunari u Vodicama

Netko bi započeo priču: "na glavnom gradskom trgu, pod župnom crkvom, nalaze se dva bunara". No, priča zapravo ide obrnutim redoslijedom: Među mnogim bunarima žive vode u vodičkom kraju, dva su se nalazila na mjestu oko kojeg će nastati Vodice, a oni će zauzeti središnje mjesto u novom naselju.

Jedan od njih, onaj bliže župnoj crkvi, imao je kvalitetniju vodu, koja se koristila za piće, dok je voda iz drugoga služila za pranje rublja i slične namjene. Ne tako davno stari i dotrajali bunari su, nažalost, srušeni, a na njihovom mjestu podignuti novi, koji su danas jedna od vodičkih turističkih atrakcija.

Stara gradska jezgra

Vodice se u 18. i osobito u 19. stoljeću ubrzano razvijaju. U zaleđu se uzgaja voće, povrće, masline, vinova loza… trgovački brodovi dolaze u vodičku luku i odvoze velike količine vrhunskog vina, maslinovog ulja i drugih proizvoda ovog kraja. Iz Zadra čak dolaze ovamo brodom po pitku vodu.

Trgovina i gospodarstvo cvjetaju, a to, kao i obično, dovodi do procvata kulture, graditeljstva, demografskih prilika… Stare i neugledne kuće iz teških vremena se ruše, a na njihovom mjestu podižu nove, veće i ljepše.

Kuće u staroj gradskoj jezgri Vodica sagrađene su uglavnom u 19. stoljeću, no iako tu starijih građevina nema mnogo, stara je gradska jezgra Vodica lijep primjer tipične mediteranske arhitekture tog doba.

Akvarij i muzej pomorske tradicije

Ovaj muzej otvoren je 2006. godine. U 16 akvarija vidjet ćete ribe, rakove, školjke, ukratko floru i faunu koju nalazimo u moru oko Vodica, Šibenika i Kornata. Izloženi su stari ribarski alati, oprema za ronjenje, makete tradicionalnih hrvatskih brodova, te nalazi iz podvodnih arheoloških nalazišta od razdoblja prapovijesti do srednjeg vijeka.

Arauzona, Velika Mrdakovica

Najvažnije takvo nalazište u vodičkom zaleđu nalazi se sjeverno od Vodica, u Velikoj Mrdakovici.

U Velikoj Mrdakovici nalazilo se liburnsko naselje, gradina, koje će u antici postati nevelik, ali relativno značajan rimski grad. S popriličnom sigurnošću možemo tvrditi da je to bila Arauzona, koju spominju antički pisci.

U okolici je pronađeno više nekropola, a najstariji ukopi datirani su u 4. stoljeće pr.n.e., čime je određeno i vrijeme nastanka ovog naselja.

U antici uz ovu gradinu prolazi važna rimska cesta, koja povezuje Iader (Zadar) i Salonu (Solin), što je, bez sumnje, bio jedan od glavnih preduvjeta transformacije Arauzone u moderan rimski grad.

Među nalazima pronalazimo nakit i uporabne predmete koji potječu od raznih kultura i naroda. U prapovijesnom razdoblju to moglo ukazivati bilo na trgovinu, bilo na gusarenje, niti jedno niti drugo Liburnima nije bilo strano. U antici je, međutim, jasno – Arauzona održava trgovačke veze s velikim dijelom Sredozemlja. Njena luka nalazila se na prostoru današnjeg Zatona.

Arauzona je bila opasana s dva sloja bedema, nastalih u različitim vremenima, a na ostacima stambenih i drugih objekata zanimljivo je pratiti usvajanje novih tehnologija gradnje koje donose Rimljani. Liburni u prapovijesti grade isključivo tehnikom suhozida. Kasnije se koristi tesani kamen spojen glinom, a zatim i malterom.

U dolini podno brijega na kojem se Arauzona nalazi izvrsno je očuvana rimska cisterna, kapitaža. Vodičani je nazivaju Ograđenica. Cisterna je nadsvođena, s ostavljenim otvorima za protjecanje kišnice, te je tako voda u njoj bila zaštićena od prašine i drugih nečistoća koje bi nosio vjetar.

Posljednji pronađeni ostaci iz 3. su stoljeća, pa se pretpostavlja da je tada Arauzona napuštena. To su u ovom kraju bila vremena dugotrajnog mira i blagostanja, vjerojatno su stanovnici odselili na neko atraktivnije mjesto bliže moru.

Arauzona i cisterna podno nje danas su zaštićena kulturna dobra. Ubrzo bi ovdje trebao nastati arheološki park koji bi imao zanimljivu ponudu – arheološki safari, gdje bi turisti uz nadzor i edukaciju arheologa imali priliku i sami sudjelovati u arheološkim istraživanjima.

No, već i sada je Arauzona i Velika Mrdakovica vrlo interesantna i posjećena turistička atrakcija. Već nekoliko godina ovdje se par puta godišnje održava zanimljiva manifestacija zvana Bakanalije, na kojoj se posjetitelji mogu upoznati s načinom života u antici, uživati u antičkim specijalitetima, educirati se, a uz to i dobro zabaviti. Bakanalije organizira Turistička zajednica grada Vodice.

Rašina bunja

U okolici Vodica više je bunja. Krenete li u vožnju biciklom uređenim biciklističkim stazama, vidjet ćete ih nekoliko. Mi ćemo Vas upoznati s jednom koja je posebna.

Duž jadranske obale više je desetaka tisuća bunja. Od svih njih, samo četiri imaju više od jedne prostorije.

Rašina bunja nalazi se nedaleko Vodica, sjevernije od brda Okit. Sastoji se od četiri prostorije, dvije velike i dvije male. U manjim prostorijama držala se stoka – u jednoj ovce, u drugoj kunići. U većim prostorijama se živjelo – jedna je bila spavaonica, u drugoj je bilo ognjište.

Stručnjake posebno oduševljava način na koji je izveden svod prolaza između stambenih prostorija, koji bez obzira na tehniku gradnje i primitivne alate koji su graditelju bili na raspolaganju, omogućava kretanje iz jedne prostorije u drugu bez saginjanja.

Dvojna starokršćanska bazilika, Srima - Prižba

Srima nije samo ime naselja koje se nastavlja na Vodice, tako se naziva cijeli poluotok između Vodica i Šibenika, bogat vrijednim i zanimljivim tragovima povijesti od najdavnijih vremena do danas. No, više o njemu kada ćemo govoriti o Srimi. Ovdje ćemo spomenuti tek jednu znamenitost blizu Vodica.

Istočno od Vodica, nedaleko ceste koja Vodice povezuje sa Šibenikom, na lokalitetu Srima-Prižba pronađeni su ostaci dvojne starokršćanske bazilike iz 6. stoljeća. Dobro su istraženi i konzervirani, a do njih iz Vodica preko Srime vodi i biciklistička staza.

Iako najvjerojatnije građene u istom stoljeću, dvije crkve koje čine dvojnu baziliku nisu građene istovremeno. Najprije je sagrađena sjeverna, a južna je prigrađena kasnije. Spojene preko dijakonikona i narteksa. Unutar narteksa u južnoj crkvi otkriveno je 8 grobova. Također je pronađena krstionica u obliku križa u kojoj je kružni zdenac.

Nedaleko ove bazilike pronađeni su prapovijesni grobovi, kao i ostaci antičkog građevinskog materijala, pa sigurno možemo očekivati još zanimljivih otkrića.

Crkvica Sv. Ilije Proroka, Pišća

Prije nastanka današnjih Vodica u vodičkom je kraju postao niz sela. Sva su ona bila u unutrašnjosti. Tako su njihovi stanovnici bili bliže poljima koja su obrađivali, no još je važniji razlog sigurnost – u to vrijeme razni gusari plove morem, a malo i nebranjeno selo otvoreno pogledu s mora jednostavno je poziv na pljačku.

Jedno od takvih sela bila je Pišća. Pišće danas nema, ostala je samo crkvica Sv. Ilije Proroka, koju su zajednički izgradili stanovnici Pišće i Mrdakovice 1298. godine. Ovo je mala, jednostavna crkvica sa zvonikom na preslicu u kojem više nema zvona. Ograđena je zidom, a unutar tog prostora naziru se ostaci starih grobova.

Crkva Sv. Ivana Krstitelja, Rakitnica

Stanovnici su neka sela u vodičkom zaleđu počeli napuštati s prvim prijetnjama Turaka ovom kraju, u prvoj polovici 15. stoljeća. Po završetku Ciparskog rata 1573. godine Turci su ovladali vodičkim zaleđem, a sva su sela napuštena – stanovnici su pobjegli u Vodice, na Prvić, u Šibenik i drugdje.

Jedno od većih sela u vodičkim poljima bila je Rakitnica. U njoj je do danas očuvana crkva Sv. Ivana Krstitelja. Kao godina njene gradnje obično se navodi 1445., što je godina utemeljenja župe u Rakitnici, no crkva bi lako mogla biti starija, sudeći po nekim romaničkim elementima čak i nekoliko stoljeća.

Crkva Sv. Ivana Krstitelja jednostavna je crkva s tri prozora na pročelju i zvonikom na preslicu u kojem danas nema zvona. Oko nje bilo je groblje nekadašnje Rakitnice.

Gradina, Rakitnica

Nad nekadašnjim selom brijeg je znakovitog imena, Gradina. Zbog turske prijetnje na njemu je 1509. godine sagrađena snažna utvrda, nazvana Gradina.

Gradina je pružila zaštitu tek od pljačkaških pohoda. U prvom ozbiljnijem naletu Turci su je osvojili. Bilo je to 1571. godine, u vrijeme Ciparskog rata. Ta je godina označila kraj gotovo svih sela u vodičkom zaleđu, no ne i Rakitnice, upravo zbog Gradine. Rakitnicu su naselili Turci, a Gradina je dobila snažnu vojnu posadu, te će gotovo 130 godina predstavljati ozbiljnu prijetnju Vodicama, pa i Šibeniku. Mletačka je vojska u više navrata pokušavala vratiti Gradinu, no svaki put bezuspješno.

Turci napuštaju Gradinu 1699. godine i tada će Rakitnica podijeliti sudbinu ostalih sela vodičkog zaleđa – od njih će ostati tek toponimi, nazivi današnjih polja.

Zgodna priča, možda ćete reći, no možemo li tu nešto zanimljivo vidjeti? Ovisno o Vašem ukusu. Doživljavate li povijesne znamenitosti samo kao kakve raskošne stare građevine i spomenike, ne baš. Doživljavate li ih pak kao istraživanje povijesti, davno zaboravljenog načina života, Rakitnica i Gradina mogle bi Vas oduševiti.

U mnogima od tih davno nestalih sela, a osobito u Rakitnici, ostali su ostaci kuća u kojima nitko stoljećima nije živio, suhozidne ograde koje su dijelile polja, okućnice, vrtove, ostali su stari bunari, koji su svojedobno ljudima život značili. Sitnice, koje Vas svojim izgledom neće impresionirati, no koje će Vam, budete li pažljivo slušali, ispričati priču koju nitko drugi ne može.

Sama utvrda Gradina poprilično je zapuštena, no vrlo dobro očuvana. Do nje Vas neće dovesti uređena staza, niti ćete naći na njoj informacijske turističke ploče. Dakle, samo za one s malo avanturističkog duha, a sve što smo upravo rekli za napuštena sela itekako vrijedi i za Gradinu.

Crkva Gospe od Karmela, Okit

Na brdu Okit iznad Vodica prva je crkva Gospe od Karmela podignuta u 17. stoljeću na mjestu stare kapelice. Godine 1909. vodički iseljenici financirali su gradnju 14 kapelica, postaja križnog puta, od podnožja brda do crkve na vrhu.

Ta je stara crkva srušena u 2. svjetskom ratu, 1942. godine. Nova je na njenom mjestu podignuta 1967. godine, no i ona je srušena u Domovinskom ratu 1991. godine.

Odmah po završetku Domovinskog rata počela je gradnja današnje crkve Gospe od Karmela, prema projektu arhitekta Nikole Bašića.

Burnum

Burnum se nalazi nedaleko Kistanja i na prostoru NP Krka, pa neki izleti u ovaj nacionalni park uključuju posjetu i ovom lokalitetu.

Burnum je bio rimski vojni logor, nastao u prvim godinama prvog stoljeća, možda i koju godinu ili čak desetljeće ranije. U blizini se nalazilo liburnsko naselje, gradina. U njemu je uvijek bila stacionirana jedna rimska legija, a kroz stotinjak godina koliko se koristio kao vojni logor izmijenilo ih se nekoliko. Svaka od njih ga je dograđivala, obnavljala, proširivala.

Zašto je tako snažno vojno uporište podignuto baš ovdje? Krka je bila granica prostora koji su naseljavali Liburni. Dalje su živjeli Dalmati. Dok su Liburni uglavnom mirno prihvatili rimsku vlast i brzo se uklopili u novi način života, Dalmati su bili "ratoborni". Osim par ozbiljnijih sukoba u vrijeme rimskih osvajanja, te Batonskog rata od 6. do 9. godine, često su upadali na teritorij Liburna i napadali manja, nebranjena naselja. Burnum je ostao vojni logor sve dok Dalmati nisu bili pacifizirani.

Dok ostaci sličnog rimskog logora primjerice u Austriji predstavljaju prvorazrednu turističku atrakciju, Burnum je, nažalost, u Hrvatskoj nedovoljno poznat, čak unatoč činjenici što se nalazi u Nacionalnom parku Krka. No, pokušajmo možda zainteresirati nekog filmofila i to barem malo promijeniti.

Sjećate li se filma Gladijator i glavnog junaka koji je, kako kaže, "general Felix legija"? Doduše, Felix legija je samo jedna - Legija IV Flavia Felix. Osnovana je 70. godine umjesto raspuštene Legije IV Macedonica i prva postaja bila joj je upravo Burnum. Gradili su i oni u Burnumu, pronađene su opeke s njihovim žigom.

Flavia Felix bila je ujedno i posljednja legija stacionirana u Burnumu. Napustili su ga 86. godine i tada Burnum postaje uglavnom civilno naselje. Burnum se posljednji put spominje u 6. stoljeću, kada ga Goti u vrijeme rata s Bizantom obnavljaju.

Bribirska glavica

Kod Bribira nedaleko Skradina nalazi se brijeg Bribirska glavica na kojem je bilo važno naselje praktički kontinuirano od davnih dana prapovijesti do prve polovice 16. stoljeća.

Bribirska glavica naseljena je već u brončano doba. U željezno doba ovdje je velika i snažna liburnska gradina, koja će se po dolasku Rimljana dodatno utvrditi, graditi i razvijati, te već u 1. stoljeću dobiva status municipija - Municipium Varvariae.

U gradu je vrlo živo još i u kasnoj antici, no uz seobe naroda dolaze teška vremena.

Hrvati brzo nastavljaju život nekadašnje Varvarije, na njenom će mjestu početkom 9. stoljeća podići kastrum Bribir, koji će biti sjedište jedne od starohrvatskih županija.

Bribir će biti u posjedu plemića Šubića, a na vrhuncu je moći dok njime vlada Pavao I. Šubić Bribirski, u drugoj polovici 13. i početkom 14. stoljeća.

Pavao I. Šubić Bribirski bio je hrvatski ban i vladar Bosne, mnogi će reći "neokrunjeni hrvatski kralj". I neće pogriješiti - u njegovo vrijeme došlo je do borbe za ugarsko-hrvatsko prijestolje između dinastija Arpadovića i Anžuvinaca, on je samostalno i suvereno vladao Hrvatskom.

Knezovi bribirski izumiru sredinom 15. stoljeća, a Turci će 1523. godine osvojiti Bribirsku glavicu i porušiti kastrum Bribir.

Turci na područje Bribira dovode pravoslavno stanovništvo, no Bribirska glavica neće više biti naseljena. Tamo je, na temeljima starohrvatske crkve šesterolisnog tlocrta iz 9. stoljeća, sagrađena 1574. godine pravoslavna crkva Sv. Joakima i Ane, koja je tu i danas, a uz nju je groblje.

Mlečani osvajaju Bribirsku glavicu 1684. godine, tamo podižu utvrdu i u nju, dvije godine kasnije, naseljavaju pravoslavno stanovništvo prebjeglo iz Bosne. No, kako 1699. godine opasnost od Turaka prestaje, utvrda je napuštena, a stanovništvo odlazi u dolinu, te su i od ove utvrde danas ostale tek ruševine.

Bribirsku glavicu prvi je istraživao 1908. godine fra Lujo Marun, otac hrvatske arheologije. Zvao ju je "Hrvatska Troja". Možda taj naziv dobro zvuči, no za Troju ne znamo niti gdje je, a Bribirska glavica je tu pred nama. Na njoj stoje jedni uz druge ostaci za svoje vrijeme veličanstvenih građevina, koje su u različitim vremenima podizale različite kulture, nacije, civilizacije, građevina u kojima se pisala povijest.