Apartmani Peroj: privatni smještaj u mjestu Peroj

Povijest i znamenitosti Peroja

Područje Peroja bilo je naseljeno još u prapovijesti. Svjedoče tome ostaci naselja još iz brončanog doba na rtu Sv. Grgur i tumuli, prapovijesni grobovi, istočno prema Vodnjanu.

Kao i u cijelom kraju, u antičko je doba ovdje bilo mnogo gospodarsko-ladanjskih vila, na obali, ali i u unutrašnjosti. Vjerojatno su najzanimljiviji ostaci vile u Dragoneri, lokalitetu na obali kod Peroja prema Barbarigi. Kako se nalazila uz more, danas je jedan njen dio potopljen, zbog stalnog podizanja razine mora. Iz pronađenog ulomka nadgrobnog spomenika poznato je da je u jednom periodu pripadala antičkom gradonačelniku Pule i načelniku policije. Vila je bila korištena od 1. do 7. stoljeća, a osobito je zanimljivo što se iz cijelog tog dugog perioda mogu uočiti tragovi, pa nam daje određene uvide u način života u vremenu antike, ranog kršćanstva, ostrogotske vladavine, te na kraju bizantske vladavine.

Kada bi osvojili neko područje, Rimljani bi proveli podjelu zemljišta na parcele pravilnih dimenzija, tzv. centurijaciju. Parcele su bile omeđene suhozidima, a na području Vodnjanštine, pa tako i oko Peroja, tragovi centurijacije dobro su očuvani i vidljivi do danas.

U pisanim dokumentima prvi se put Peroj spominje već 804. godine, u dokumentu Rižanske skupštine, pod nazivom Casale Petriolo. U vrijeme kada je Istra prešla iz bizantske pod franačku vlast zavladalo je među stanovništvom veliko nezadovoljstvo, te je car Karlo Veliki sazvao ovu skupštinu, sabor, negdje kod Kopra i rijeke Rižane, kako bi se otkrili i otklonili uzroci tog nezadovoljstva. Sljedeći dokument spominje ga 1197. godine pod imenom Petroro, kao posjed ravenskih nadbiskupa.

Epidemije kuge često su i teško pogađale Peroj, kao i mnoga druga istarska mjesta. Jedna od težih dogodit će se 1561. godine. Apostolski vizitator Augustin Valier tako će u Peroju 1580. godine pronaći tek 40-tak stanovnika. Popisat će i tri crkve, za koje će reći da su u dobrom stanju: Sv. Stjepana, Sv. Jeronima i Sv. Antuna. O prve dvije reći ćemo više uskoro, no gdje je bila crkva Sv. Antuna i što se s njom dogodilo danas je nepoznato. Na području Vodnjanštine bilo je zaista mnogo crkava, mnoge od njih vrlo stare, ranokršćanske, predromaničke i romaničke. Mnogo ih je i danas, bilo potpuno sačuvanih, bilo ostataka, no mnoge koje spominju stari dokumenti netragom su nestale.

Teška će epidemija još jednom pogoditi cijelu Istru, čak i samu Veneciju, 1631. godine, pa je godine 1644. u Peroju ostalo samo troje stanovnika. Mlećani će nastojati naseliti novo stanovništvo, no tri će pokušaja propasti. Doseljenici će se vratiti odakle su došli, otići nekamo drugamo, ili pak i sami izumrijeti. Tako su propali pokušaji naseljavanja Bolonjaca, te Grka iz bivših mletačkih posjeda koje su osvojili Turci, na Peloponezu i Cipru. Tada će Venecija primiti zahtjev za naseljavanjem stanovništva iz Crne Gore, iz područja Crmnice kod Bara. Crnogorci su Mlećanima pomogli u borbama protiv Turaka, a nakon povlačenja Mlećana opravdan je strah od turske osvete, dok će Veneciji doseljenici itekako dobro doći.

Godine 1657. u Peroj stiže 15-tak obitelji iz Crne Gore. Tada nastaje dokument, tzv. Perojska povelja, sačuvana u prijepisu, kojom se definira dodjeljivanje zemlje doseljenicima, njihova obveza kultiviranja zapuštenog zemljišta u roku od 5 godina, te pretvaranja neplodne zemlje u pašnjake, obveza sadnje što većeg broja maslina, zabrana sječe hrastova prikladnih za venecijanski arsenal, te slobodno korištenje ostalog drveća po potrebi. Doseljenici su primili pomoć, volove, oruđe, sjeme, građu, koje moraju otplatiti u roku od 10 godina, no zbog njihovog siromaštva ništa se ne smije naplaćivati prve tri godine. Čak i sama Perojska povelja nekonzistentna je kada govori o broju doseljenih obitelji, pa ih je prema njoj moglo biti 13, 14 ili 15, no svi izvori govore o ukupno 77 doseljenika. Nedugo kasnije stići će u Peroj još Crnogoraca.

Osobito je zanimljivo da su većina današnjih stanovnika Peroja potomci tih crnogorskih doseljenika iz druge polovice 17. stoljeća. Oni su sačuvali svoj jezik, običaje, pravoslavnu vjeru i ćirilično pismo, koje i danas koriste, uglavnom na nadgrobnim pločama. Pridržavali su se odredbi Perojske povelje, pa su dugo vremena imali običaj da je svaki mladoženja prije svadbe dužan zasaditi 50 stabala maslina, te 250 trsova vinove loze. Zbog toga je okolica Peroja danas bogata maslinicima i vinogradima. Dugo su vremena poljoprivreda, prvenstveno maslinarstvo i vinogradarstvo, te stočarstvo, bile njihove jedine djelatnosti, a to su im glavne djelatnosti i danas. Relativno kasno počeli su se baviti ribarstvom. Tek u novije vrijeme Peroj se okreće turizmu, a mi vjerujemo da mu je potencijal na tom području ogroman.

Sačuvavši svoj izvorni identitet kroz stoljeća, u Peroju je danas jedina crnogorska enklava u Hrvatskoj. Njihov povijesni put, međutim, baš i nije bio jednostavan. Po dolasku, Venecija ih je upućivala na Pulu, odnosno na crkvu Sv. Nikole, za ispunjenje njihovih vjerskih potreba. Crkva Sv. Nikole u Puli nekadašnja je katolička crkva Sv. Katarine, koja je 1583. godine dodijeljena grčkoj pravoslavnoj zajednici doseljenika s Cipra u Pulu, nakon što su Turci Mlećanima preoteli Cipar. Ova crkva je pripadala unijatskoj crkvi pod patrijarhom u Veneciji, dok su Crnogorski doseljenici bili pod autokefalnom Pećkom patrijaršijom, koju je nakon ukidanja 1766. godine naslijedila Cetinjska mitropolija. Perojci su u nekoliko navrata tražili dozvolu za gradnju svoje crkve, no Venecija je to svaki put odbila.

Crkva Sv. Stjepana svakako je najstarija građevina u Peroju i njegova najznačajnija kulturno-povijesna znamenitost. Dugo vremena bila je tek površno istražena, a smještali su je neki u ranokršćansko doba, neki u predromaničko, neki u 7. ili 8. stoljeće. Bila je župna crkva sve do gašenja župe 1826. godine, no već je u drugoj polovici 18. stoljeća bila zapuštena i ruševna, čini se kao i crkva ili kapela Sv. Jeronima. Kako se i zašto to dogodilo teško je reći, jer je za vjerovati da je u to doba u Peroju bilo katoličkog stanovništva. Crnogorci su dobili dozvolu za osnivanje svoje parohije u Peroju, čini se 1784. godine, od kada se vode crkvene knjige. Godinu kasnije u Puli umire posljednji grčki pop, a niti grčkih vjernika nema više mnogo. Neki su izumrli, neki se odselili, veći dio se asimilirao, pa i crkva Sv. Nikole u Puli dolazi pod upravu perojske parohije. Neki izvori kažu da se početkom 1788. godine crkvi Sv. Stjepana urušio krov, te da su je Perojci popravili i prisvojili. Vrlo je moguće da je tako, no sigurno je nisu dugo koristili. U vrijeme kratkotrajne francuske vladavine, francuski vojnici korist će ju kao vojarnu, a austrijska vlast će ju 1834. godine nacionalizirati i prodati. Kupit će ju tri vlasnika i koristiti kao štalu sve do potkraj prošlog stoljeća. Crkva je imala tri upisane pravokutne apside, koje je jedan od vlasnika porušio 1945. godine. Godine 2000. otkupio je u je grad Vodnjan, te su počela istraživanja i konzervatorski radovi. Utvrđeno je da je izgrađena u 11. stoljeću, no nema sumnje da je na njenom mjestu postojala starija crkva. Prijašnji su vlasnici pronašli i sačuvali neke predromaničke elemente, a kraj nje su pronađeni grobovi tipični za prijelazno doba između kasne antike i ranog srednjeg vijeka. Uz pročelje je nekada stajao zvonik, kroz koji su u crkvu ulazilo. Što se s njim dogodilo i kada, nije poznato. Crkva je bila oslikana freskama, u dva sloja, iz 11. i 15. stoljeća, od kojih su sačuvani tek fragmenti. Radovi na nekadašnjoj crkvi Sv. Stjepana nedavno su dovršeni, a u budućnosti će vjerojatno služiti kao izložbeni prostor.

Crkva ili kapela Sv. Jeronima na groblju bila je izgrađena u 16. stoljeću, a čini se da je u drugoj polovici 18. stoljeća također bila ruševna. Neki će izvori reći da su i nju Perojci prisvojili, no povjesničar Vjekoslav Klaić napisat će da su je kupili 1788. godine, navodeći i cijenu od 150 libara, te preinačili za potrebe svog vjerskog obreda. Postat će to crkva Sv. Spiridona, radove će na njoj vršiti u više navrata, a današnji oblik će dobiti 1834. godine, koju tabla na njoj navodi kao godinu gradnje. Zvonik uz crkvu bit će izgrađen 1860. godine. U crkvi Sv. Spiridona se čuvaju vrijedne ikone i ikonostasi, od kojih su najstariji oni iz 16. stoljeća, rad grčkih majstora, te sigurno preneseni iz crkve Sv. Nikole u Puli.

Pučka se arhitektura stare jezgre Peroja ne razlikuje od drugih istarskih gradića – karakteriziraju je kamene kuće s baladurima, vanjskim hodnicima na razini prvog kata, te kamene klupe. I perojski trg, kao i mnoga mjesta u Istri, ima par stoljeća staru ladonju, stablo iz porodice brijestova, u čijem se hladu družilo, odmaralo i odlučivalo o budućnosti mjesta. Zbog činjenice da su do danas u tolikoj mjeri uspjeli sačuvati svoje običaje, netko bi mogao pomisliti da su Perojci vrlo zatvorena zajednica, no to uopće nije tako. Najbolji dokaz tome pruža crkvena knjiga krštenih, iz koje se vidi da su u većini slučajeva kumovi bili katoličke vjeroispovijesti, ponekad iz susjednih mjesta, a ponekad čak iz vrlo udaljenih krajeva.

Danas u Peroju djeluje Društvo perojskih Crnogoraca Peroj 1657, koje se uspješno bavi čuvanjem povijesne, umjetničke i kulturne baštine Perojaca, te njenom prezentacijom na raznim manifestacijama. Osnovali su vrijednu biblioteku "Njegoš", te etnografsku zbirku "Zavičajni spomenar", s izlošcima koji govore o životu u davna vremena.

Oko 2 km sjeveroistočno od Peroja, na lokalitetu zvanom Banjole, prema danas nestalom mjestu koje se ovdje nalazilo, ostaci su bazilike Sv. Mihovila. Bila je to trobrodna bazilika s tri polukružne apside, većom središnjom i dvije manje bočne. Imala je narteks, predvorje, u kojem je pronađeno više grobova iz raznih vremenskih perioda. Crkva Sv. Mihovila bila je dograđivana i mijenjana u više navrata. Tako se među ostacima mogu uočiti elementi iz njene romaničke i predromaničke faze, a dijelovi pronađenih mozaika ukazuju da je bila sagrađena u 5. ili najkasnije 6. stoljeću. Bazilika je bila ruševina još u 15. stoljeću, prije nego što je nekoliko metara dalje sagrađena kapela posvećena istom titularu, sv. Mihovilu, 1456. godine. Kapela Sv. Mihovila imala je zvonik na preslicu, no u preslici danas nema zvona. U nju su ugrađeni mnogi romanički i predromanički elementi s ruševina susjedne bazilike. Banjole u kojima su nalaze ruševine bazilike i kapela Sv. Mihovila ne treba miješati s današnjim mjestom Banjole kod Medulina, 20-tak kilometara južnije, što se ponekada u literaturi događa. Čak će jedna ugledna enciklopedija pisati o ostacima ranokršćanske crkve Sv. Nikole kod Banjola nedaleko Medulina, kojih danas više niti nema, očito opisujući ostatke bazilike Sv. Mihovila. Jedino zajedničko ovim mjestima je što su oba vjerojatno dobila ime po rimskim termama, koje su se u njima nalazile. Iako se vrijedno arheološko nalazište Sv. Mihovila Banjolskog istražuje već godinama, lokaciju baš i nije jednostavno pronaći. Putokaza nema, pa će Vam pomoć nekog lokalnog stanovnika vjerojatno dobro doći.

Malo sjevernije, možda malo više od kilometra, još je jedna vrijedna crkva, koju ćete za razliku od prethodne, lako pronaći. Radi se o crkvi Sv. Foške, jednom od najpopularnijih hodočasničkih mjesta u Istri. Sv. Foška omiljena je svetica u Istri, kojoj se bolesni obraćaju s molbom za ozdravljenjem. Predaja kaže da je bila rođena 235. godine u Ravenni, te da je s 12 godina prihvatila kršćanstvo. Kada je to doznao njen otac, bezuspješno ju je nastojao nagovoriti da se kršćanstva odrekne, a zatim ju prijavio vlastima. U njenoj 15. godini odrubljena joj je glava. Crkva Sv. Foške izgrađena je daleko od kuća i naselja, na livadi. Netko će reći da je i ovdje bilo naselje koje je nestalo, netko da je ova lokacija izabrana zbog snažnog energetskog zračenja. Mnogi će tvrditi kako zračenje ovdje osjećaju, te kako su čudotvorno ozdravili. Moglo bi se to pripisati vjerskom zanosu, no među njima je i mnogo pripadnika drugih religija, pa i onih koji nisu vjernici, koji nerijetko dolaze zamoliti sv. Fošku za pomoć. Crkva Sv. Foške trobrodna je bazilika, čiju su gradnju neki smještali u razdoblje od 7. do 9. stoljeća, a neki i ranije, u 5. ili 6. stoljeće. Crkva je bila barokizirana u 17. ili 18. stoljeću. Tada su joj bočni brodovi podignuti na istu visinu kao i središnji brod i dograđen trijem, lopica. Njena je lopica vjerojatno najveća u Istri, što govori da su se još u to vrijeme ovdje skupljali brojni hodočasnici. Krov lopice urušio se sredinom prošlog stoljeća, a odlučeno je da se ostavi bez krova. Krajem prošlog stoljeća crkva je bila u vrlo lošem stanju – drvena krovna konstrukcija je istrunula, a urušio se i dio bočnog broda. Sanaciji se pristupilo 2000. godine, a trajala je do 2004. godine. Tom je prilikom otkriveno mnogo toga dotad nepoznatog o crkvi Sv. Foške. Mogao se u potpunosti rekonstruirati njen izgled prije barokizacije, te je tako i napravljeno. Uklonjeni su svi elementi dodani rekonstrukcijom u 17. ili 18. stoljeću, osim lopice. Otkriveno je i vrijeme njenog nastanka, koje je iznenadilo mnoge. Crkva Sv. Foške izgrađena je mnogo kasnije nego što su svi mislili, na prijelazu iz 11. u 12. stoljeće. Gradili su je poprilično nevješti majstori, možda čak i lokalno stanovništvo, po uzoru na neku stariju crkvu. Ubrzo nakon gradnje, unutrašnjost crkve je oslikana. Dok graditelji baš i nisu bili najiskusniji, umjetnici koji su je oslikali bili su vrhunski. U crkvi Sv. Foške služe se Svete Mise za zdravlje svake prve nedjelje u mjesecu. Glavna je proslava na blagdan Sv. Foške, prve nedjelje nakon 13. veljače, kada hodočasnici ostaju na pikniku na livadi uz crkvu do večernjih sati.

Nedaleko crkve Sv. Foške, ali i drugdje u okolici Peroja i na cijelom području Vodnjanštine, naići ćete na kažune. Ovi kod Sv. Foške među najvećima su u Istri, a mnogo je kažuna ovdje obnovljeno, zahvaljujući hvale vrijednoj inicijativi grada Vodnjana. Kažuni su prekrasan primjer starog pučkog graditeljstva u Istri. To su poljska skloništa kružnog tlocrta, građena tehnikom suhozida. Potječu još iz prapovijesnih vremena, kada su služili za stanovanje. Kasnije bi služili za odmor ili kao sklonište od nevremena pastiru i poljodjelcu, kao spremište za alat i oruđe ili kao sklonište za stoku. U nekima od njih mogu se uočiti tragovi duljeg boravka ljudi, vjerojatno iz razdoblja 2. svjetskog rata.

Ljubiteljima ratne povijesti savjetovat ćemo da istraže obalu u blizini Peroja. Fažanski kanal bio je pomoćno sidrište uz glavnu ratnu luku austrougarske mornarice, Pulu, i vrlo dobro branjen. Naći ćete ovdje ostatke građevina i drugih vojnih instalacija građenih krajem 19., a osobito početkom 20. stoljeća.

Provodite li Vaš odmor u Peroju, svakako posjetite Fažanu, do koje se možete i prošetati. Posjetite Barbarigu , sjeverno od Peroja, s brojnim ostacima iz antičkog doba. Barbariga je jedan od tri pretendenta na lokaciju slavnog potonulog antičkog grada i nestale ranokršćanske biskupije Cisse. Dok su argumenti Rovinja kao moguće lokacije Cisse poprilično jalovi, o onima Barbarige i Novalje na Pagu valja itekako razmisliti. Posjetite Vodnjan, njegove vrijedne i stare crkve, te osobito muzej župne crkve Sv. Blaža, sa zbirkom sakralne umjetnosti, najvećom zbirkom relikvija poslije one vatikanske, s 370 relikvija 300 svetaca, te poznatim "Vodnjanskim mumijama", neraspadnutim tijelima svetaca, koja nisu balzamirana. Posjetite Pulu s njenim brojnim kulturno-povijesnim znamenitostima, do koje iz Peroja možete stići i autobusom lokalnog javnog prijevoza. Otiđite na izlet na Brijune.

Turistička ponuda, plaže, zabava, gastronomija

Nakon što je bio omiljeno ljetovalište u vrijeme Rimljana, Peroj se počinje turizmu ponovo okretati tek u novije vrijeme. Već sada ovdje ćete pronaći moderno opremljene apartmane kod gostoljubivih privatnih iznajmljivača, pa čak i luksuzne vile s bazenom i drugim sadržajima. Bit će to idealno mjesto za odmor želite li pobjeći od gužve mondenih turističkih odredišta, uživati u šetnjama okolicom, koje će Vam otkriti brojne znamenitosti koje smo spomenuli i još mnoge koje nismo, uživati u kupanju na plaži na kojoj neće biti problem pronaći samo svoj kutak.

Plaže u blizini Peroja su prirodne, šljunčane ili stjenovite. Na njima dodatnih sadržaja nema, a mjesta pogodnih za kupanje i sunčanje je mnogo. Naći ćete također i plaže na kojima ćete se moći od prejakog sunca skloniti u hlad drveća, a o gužvi na plaži ne morate brinuti. Uz malo sreće, mogli biste pronaći i plažu samo za sebe.

U Peroju postoje trgovine u kojima možete obaviti manje kupovine. Postoji kafić u kojem se možete osvježiti tijekom dana ili provesti večer, a postoji i nekoliko kvalitetnih restorana u kojima možete uživati u specijalitetima istarske kuhinje, uz perojsko maslinovo ulje i vino, dva proizvoda na koja su Perojci, s potpunim pravom, osobito ponosni.

Tijekom ljetnih mjeseci u Peroju se održavaju pučke fešte, gastronomske večeri i sportski turniri. Najvažnija fešta je Perojska noć ili Perojska fešta. Ovaj drugi naziv je svakako bolji, jer je to cjelodnevni događaj koji se nastavlja duboko u noć. Perojskom feštom, koja se održava treće subote u srpnju, obilježava se dolazak Crnogoraca u Peroj i na njoj Vam je dobra zabava zajamčena.

Poželite li malo bogatiju turističku ponudu, uzbudljiviji noćni život, češće zabave, veću kupovinu u trgovačkim centrima ili plaže s bogatim dodatnim sadržajima, Fažana je udaljena tek 3 kilometra, dakle manje od sata ugodne šetnje. Kamp s raznim sadržajima još je i bliže, otprilike na pola puta do Fažane. Autobus lokalnog javnog prijevoza za Pulu vozi otprilike svakog sata, nešto rjeđe tijekom vikenda, a putovanje traje oko pola sata.

Dolazak u Peroj

Osobnim ćete automobilom u Peroj najbolje stići Istarskim ipsilonom. Iz zapadne i središnje Europe, preko Kopra, granični prijelaz Plovanija kod Buja čini se dobrim izborom, a zatim Istarskim ipsilonom, preko čvora Kanfanar prema Puli. Napustite Istarski ipsilon na čvoru Vodnjan, odakle ćete lokalnom prometnicom stići do Peroja. Iz drugih dijelova Hrvatske i istočne Europe krenite prema Rijeci, zaobiđite ju obilaznicom i na čvoru Matulji uđite na Istarski ipsilon. Kroz tunel Učka uputite se prema Kanfanaru, a na tom čvoru skrenite prema Puli. Kao i oni iz zapadne i središnje Europe, izlazite na čvoru Vodnjan i lokalnom prometnicom stižete do Peroja.

Međugradskih autobusnih linija za Peroj nema, no obližnja Pula dobro je povezana autobusnim linijama s gotovo svim hrvatskim gradovima, a u nju vozi i nekoliko međunarodnih autobusnih linija. Do Pule možete stići i vlakom, iz Zagreba ili Ljubljane, te brodom, iz Trsta i Venecije. Od Pule do Peroja stići ćete autobusom lokalnog javnog prijevoza ili taksijem. Vodnjan je od Peroja udaljen 6 km, a tamo također možete stići međugradskim autobusima. Od Vodnjana do Peroja stići ćete taksijem.

Međunarodna zračna luka Pula od Peroja je udaljena 17 km. Tamo, između ostalih, leti i nekoliko niskotarifnih avioprijevoznika, povezujući je s mnogim europskim gradovima, osobito tijekom ljetnih mjeseci. U njoj možete unajmiti automobil, autobusom javnog prijevoza stići do Pule, a zatim do Peroja, ili taksijem izravno do Peroja.

Smještaj u Peroju u ponudi Apartmani Hrvatska

Apartmani Hrvatska Vam sa zadovoljstvom može ponuditi smještaj u Peroju. Na raspolaganju su apartmani kod privatnih iznajmljivača.

Apartmani Peroj - od smještaja u ponudi su apartmani. Peroj je.

U nastavku se nalaze i ostala mjesta u Istri gdje su Vam na raspolaganju apartmani: Fažana (3 km od Peroja), Puli (12 km od Peroja) i Medulinu (20 km od Peroja), apartmani u mjestima Banjole (19 km od Peroja) i Premantura (22 km od Peroja), te kuća i apartmani u mjestu Bale (13 km od Peroja). Također Vam Apartmani Hrvatska može ponuditi smještaj u slijedećim mjestima: Poreč , Rovinj , Novigrad , Savudrija , Umag , Vrsar , Trgetari , Kaštelir , Rabac , Labin